Photo by Boris Kačan

Prekrasna zemlja u kojoj su čak i suhozidi umjetnička djela

Jeste li ikada u niskom letu uživali u pogledu na hrvatske otoke i obalu i divili se kolažu suhozida besprijekorno sagrađenih bez trunčice morta i sačuvanih i po nekoliko tisuća godina u nekim slučajevima? Neki se znaju šaliti da su se graditelji na taj način zabavljali u zimskim mjesecima tijekom kojih su imali manje posla i natjecali se tko će izgraditi najbolji suhozid, no stvarni razlog nastanka tih suhozida puno je zanimljiviji, baš kao i posebno umijeće suhozidne gradnje u Hrvatskoj.

Umijeće suhozidne gradnje u Hrvatskoj priznato je na svjetskoj razini u studenome 2018. godine kada je taj oblik umjetnosti uvršten na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

 

Iako izgleda vrlo jednostavno, slaganje kamenja jednog na drugo sve je samo ne to. Umijeće suhozidne gradnje staro je tisućama godina. Dovoljno je pogledati Starogradsko polje na Hvaru, koje se nalazi na UNESCO-ovom Popisu mjesta svjetske baštine i na kojem su takvi zidovi građeni kako bi se podijelio teritorij, a mnogi od njih stoje i danas.

 

Suhozidi su se gradili iz raznih razloga, a građeni su i u različitim stilovima. U nekim su slučajevima bili potrebni iz poljoprivrednih razloga. U pokušaju da zemlja urodi plodovima, kamenje se vadilo iz zemlje i slagalo kako bi se olakšao uzgoj usjeva i kako bi poslužilo kao teritorijalna oznaka. Suhozidi su služili i kao zaštita za ljude i životinje od jake bure na otocima kao što su Pag.

Na nekim otocima nalaze se veličanstveni suhozidi koji su nastali u doba Liburna. Liburni, kao prvi kolonizatori, izgradili su zidove kako bi označili svoj teritorij, a činjenica da su oni preživjeli do danas svjedoči koliko su ti graditelji bili vješti. Suhozidna gradnja doista je vještina jer je riječ o izgradnji kamene strukture bez ikakvog veziva i to golim rukama kao jedinim alatom.

 

Najupečatljiviji primjerak suhozidne gradnje, barem iz ptičje perspektive, zasigurno je otočić Baljenac. Iako mu površina iznosi samo 0,14 km2, na Baljencu se nalazi nevjerojatnih 23 km suhozida. No to nije sve. Oblik otoka i njegova zamršena mreža suhozida liče ogromnom otisku prsta. Otisak prsta simbol je Hrvatske jer je otac daktiloskopije, Ivan Vučetić, bio s Hvara.

Još jedan izniman primjer suhozida na kopnu stari su primoštenski vinogradi čija loza izvlači ono najbolje iz tla, a štite je izvanredno sagrađeni suhozidi. Bio je to tada mukotrpan rad, no u rezultatima tog rada uživaju i mještani i turisti koji se nazdravljaju vrsnim primoštenskim vinima.

No ne smije se zaboraviti da se tehnika suhozidne gradnje nije upotrebljavala samo za zidove. Od Istre do Dalmacije može se pronaći nekoliko karakterističnih stilova kamenih skloništa koja su služila kao odmorišta za radnike na poljima, ali i kao zakloni od najlošijeg vremena. Te kamene kuće bile su obično dovoljno visoke da osoba može stajati u njima, a imale su različite značajke. Neke su imale čunjaste krovove, npr. kažuni u Istri, dok su neke imale okrugle krovove, npr. bunje u Dalmaciji.

U Hrvatskoj se posljednjih godina povećao interes za tradicionalna zanimanja, pa se sada predavanja i radionice o suhozidnoj gradnji održavaju u različitim mjestima, npr. u Velom Grablju na Hvaru u kojem Festival lavande svake godine počinje radionicom suhozidne gradnje. No ako želite ono najbolje, morate se uputiti na samo jedno mjesto…

Dragodid.

Nazvan po istoimenom, povremeno nenaseljenom selu kamenih kuća na otoku Visu, projekt Dragodid imao je toliko veliki utjecaj na očuvanje i promicanje suhozidnih i drugih autentičnih tehnika gradnje da mu je 2011. godine dodijeljena nagrada Europske unije za kulturnu baštinu – Europa Nostra. Godine 2018. u Dragodidu je održana radionica za međunarodne studente arhitekture na kojoj su određeni dijelovi sela pažljivo ponovno izgrađeni starom tradicionalnom tehnikom. Riječ je o inicijativi koja se proširila daleko izvan granica tog sela od svog početka 2010. godine, a u sklopu nje je, među ostalim, objavljena i brošura o tehnikama gradnje.

Stoga, sljedeći put kada zastanete da se divite ljepoti hrvatske suhozidne baštine, sjetite se rada koji je uložen u njihovu gradnju i koliko se teškoća pretrpjelo kako bi se stvorio taj veličanstven prizor u kojem danas uživamo.